BIOGRAFIJABranko Ružić

Slavonski Brod, 1919. – Zagreb, 1997.

Osnovnu i srednju školu pohađao je u Vinkovcima. Nakon završene gimnazije upisao je studij strojarstva, a potom – u očiglednim traženjima vlastitog opredjeljenja – arhitekturu, povijest književnosti, pa povijest umjetnosti. Konačno, 1940. godine upisuje studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dvije je godine studirao u klasi profesora Ive Lozice, a dvije godine kod profesora Frane Kršinića. Nakon završenog studija upisao je specijalnu grafiku u klasi profesora Tomislava Krizmana. Usporedo s tim započeo je studij slikarstva, i to u klasi profesora Marina Tartaglie. Svoju izobrazbu na Akademiji završio je 1948. godine stekavši dvije titule: akademskog kipara i akademskog slikara.

Publici se kao slikar predstavio 1948. godine na IV. izložbi Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH-a). Prvu samostalnu izložbu priredio je 1951. godine u Vinkovcima. I na njoj je izložio samo slike.

Godine 1953. počeo je raditi kao nastavnik u Učiteljskoj školi u Zagrebu. Svoja je iskustva sabrao u knjizi Djeca crtaju (1959.). Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća prešao je na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je predavao kiparstvo i metodiku.

Tijekom pedesetih godina Ružić je u okviru studijskih putovanja posjetio Tarquiniju (Italija), Lascaux (Francuska) te Stonehenge i atelijer Henryja Moorea (Engleska). To ga približava skulpturi i pronalaženju izvora forme u razvitku čovjeka. Godina 1956. bila je prijelomna. Te je godine izradio skulpturu Otac koja označuje početak njegova kiparskog opusa. „Čitav moj radni život mogu podijeliti u dva dijela: traženje puta i hodanje po putu“, rekao je Ružić. „To se odvijalo u dvije odijeljene etape, do 1956. godine i nakon nje. U drugi dio života ušao sam s Glavom oca. Kada sam sebi otkrio da moram izmisliti, a ne promatrati, bio sam opijen srećom. Stotinjak skulptura u prvoj godini ovoga puta, a zatim množina stvari u raznim materijalima. Tu mislim na prelazak rada u betonu, limu, kamenu i drvu na kom sam ostao do danas.“

Prvu samostalnu izložbu skulptura održao je 1959. godine na Salonu ULUH-a u Zagrebu. Uslijedile su brojne skupne i samostalne izložbe, sudjelovanja na kiparskim simpozijima u zemlji i inozemstvu te izvedbe brojnih javnih spomenika u Hrvatskoj i izvan njezinih granica.

Godine 1964. Ružiću je, zajedno sa slikarima Stojanom Ćelićem i Rikom Debenjakom, dodijeljena čast predstavljati Jugoslaviju na 32. Venecijanskom bijenalu. Međunarodni žiri za kiparstvo dodjeljuje mu nagradu Zaklade David E. Bright, što ga svrstava u laureate Bijenala. To je jedinstven uspjeh za jugoslavensko kiparstvo koji se više nikada nije ponovio. Međunarodna nagrada na najvećoj i najprestižnijoj izložbi suvremene umjetnosti na svijetu otvorila je Ružiću vrata za mnoge nacionalne i međunarodne projekte.

Od međunarodnih projekata vrijedno je spomenuti njegovu višegodišnju suradnju s industrijom mramora Henraux iz Quercete (Italija) i industrijom mramora Naturstein-Billen u Wolfsburgu (Njemačka). U inozemstvu se nalazi i nekoliko njegovih javnih skulptura: Čudo u Milanu u Fallerslebenu, Fontana s pticama u Wolfsburgu te Okrugli stol u Braunschweigu.

Ružićeva skulptura Korablja bila je postavljena ispred jugoslavenskog paviljona na EXPO-u u Montrealu 1967. godine. Vraćena u Zagreb, trajni je smještaj pronašla u atriju Gradskog poglavarstva. Njegove skulpture krase otvorene prostore diljem Hrvatske: u Osijeku se nalazi njegov spomenik Ljudi (1977.), u Vinkovcima Kolo (1978.), u zagrebačkom parku Dotrščina Spomenik palim Zagrepčanima (1981.). Skulptura Mačka (1986.) posthumno je postavljena na šetalištu na Savskom nasipu u Zagrebu. Za Beograd je izveo Spomenik Moši Pijadi (1969.), a u Sarajevu je radio na uređenju unutrašnjosti crkve Sv. Križa (1981.).

Godine 1985. dodijeljena mu je Nagrada Vladimir Nazor SR Hrvatske za životno djelo.

Drvo je prepoznatljiv materijal njegova umjetničkog izražavanja, no jednako tako i terakota. U tom je materijalu počeo raditi sredinom osamdesetih godina.

Nakon prometne nesreće 1988. godine počeo je raditi u papirmašeu. To ovako objašnjava: „Jedna velika nesreća se dogodila i šest mjeseci ležao sam nepokretan. Zamišljao sam što ću raditi kad budem zdrav, a uvijek sam ispunjen unutarnjim događajima i idejama da moram raditi. S drvom nisam mogao raditi u krevetu jer je teško, pa sam prešao na laganiji materijal. To vam je kao kad zatvorenici umjesto u konkretnom materijalu, rade u kruhu. A kad se počne raditi u papiru, onda se nađe i njegov jezik. Papir ima stotinu jezika! Progovorio sam sto jezika sasvim slučajno.“ Nakon oporavka uslijedile su brojne izložbe skulptura od papira.

Početkom devedesetih godina 20. stoljeća u Galeriji Karas u Zagrebu, na izložbi posvećenoj majstoru Radovanu, prvi je put izložio radove na tekstilu koje je ostvario u suradnji sa suprugom Julijom. Te radove potpisuje s „BJR“ (Branko Julija Ružić). „A bilo je ovako“, objašnjava u jednom intervjuu Ružić. „Od 1983. načeto je moje tijelo. Nakon prve operacije oporavljao sam se mjesecima fizički, ali sam se urušio od boli što ništa ne mogu raditi. I ona mi je [supruga Julija] dala prvi prijedlog. Probaj nešto nacrtati, a ja ću to izvesti iglom. Tako je to počelo. I eto za moj život najintimniji i najljepši dodatak, koji me je održao i bio tanak most preko kojega sam iz ništa prešao u novo postojanje. Tijelo se diglo, ali ovaj zajednički posao je nastavljen do danas.“

Godine 1993. Ružić je svojemu rodnom gradu, Slavonskom Brodu, darovao više od tristo svojih djela i dvjestotinjak djela svojih suvremenika. Galerija Ružić i suvremenici otvorena je za javnost 2004. godine, a smještena je u brodskoj tvrđavi. To je druga po veličini zbirka hrvatske umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, a već kratak pogled na popis istaknutih autora koji su darovali svoja djela najbolje opisuje status koji je Ružić uživao u umjetničkim krugovima svojeg vremena.

Korišteni izvori i literatura:

Arhiv za likovne umjetnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dosje Branka Ružića (životopis Branka Ružića [autor nije naveden]; Vesna Kusin, „Branko Ružić: Svaki dan na početku“, Vjesnik, 28. lipnja 1986.; D. Jendrić, „Skulpture od Večernjaka“, Večernji list, 31. siječnja 1990.; Josip Škunca, „Svjetlo u noći“, Vjesnik, 6. svibnja 1991.).

Mladen Pejaković, Branko Ružić, Zagreb: Akademija likovnih umjetnosti, Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, 1996.