BIOGRAFIJAGovor u vremenu

Vidljivo je Ružićevo mjesto na listi naše suvremene skulpture.

Izlišno bi ga bilo određivati.

Suvremen je koliko se razlikuje od suvremenika.

Primio je poputbinu, poput drugih; prebolio je utjecaje. Vozio se istim prugama kroz ista mjesta. Za osobni izraz isključivo je odlučujuća osobna preobrazba okolnoga u vlastito, u zasebično.

Tin Ujević, društvovnjak i samotnjak, lijepo je rekao: „Pijmo isto vino, a plačimo za se.“

Ružić je uporno i oduševljeno obrađivao oblike vlastitih doživljaja. Razvitak, ako je uputno o njemu govoriti, dogodio se u trajnom približavanju stvarima i bićima odabranoga svijeta. Evolucija i involucija, preslikani u spiru mirabilis, pokazuju dohvaćanje daljine udubljivanjem u centar, uvrtanjem u vlastitu bit. Vjenčanje mira i nemira, reda i nereda, proosjećanog i nedostižnog, otvara njegov stvaralački put.

U zanos pretvoreno poštovanje Rodinova djela Rilke u svom čuvenom napisu smiruje mudrom i divnom završnom rečenicom: „Jednom će biti znano što je tog velikog umjetnika učinilo tako velikim: to, što je bio radnik, radnik koji ništa ne želi, već da potpuno, sa svim svojim snagama, uroni u onu nisku i tvrdu bit svoga alata. U tome leži neka vrst odricanja života; ali upravo tom strpljivošću zadobio ga je: jer njegovom je alatu pristupio svijet.“

Mladen Pejaković